Nikša Bratoš: Ljudi oduvijek vole to lagano zabranjeno voće

I mene zanima šta će Dino ovaj put napraviti, s obzirom da odavno nije izdao album. Sasvim sigurno je pripremio nešto jako dobro

Uspješni kompozitor i aranžer Nikša Bratoš ove jeseni ima pune ruke posla. Uz redovan muzički rad u studiju, koji je iznjedrio neke od najvećih hitova na ovim prostorima, aktuelna je i sezona rada na popularnom muzičkom talent šouu “Voice” koji se emitira na HRT-u, a na kojem je Bratoš angažiran u ulozi muzičkog producenta. Produkcijski i televizijski izuzetno zahtjevan šou iziskuje dosta njegovog vremena i posvećenosti.

– Kada je u pitanju “Voice”, za emitiranje u decembru mi krećemo sa radom u maju. U tom periodu ima mjeseci, kao, recimo, posljednjih petnaest dana kada smo na HRT-u od devet ujutru do deset navečer. To je vrijeme kada se pripremaju i prve audicije, kada je najviše kandidata i kada se radi sa nekih 80 ljudi. To je najveći angažman, a poslije bude malo rijeđe. U suštini, zahtjevno i puno posla- govori Nikša Bratoš na početku razgovora za Faktor.

Dobitnik čak 36 Porina na HRT-u je, uz “Voice”, bio dio tima koji realiziraju velike projekte poput “A-strane”, “Zvijezde pjevaju”, “Ples sa zvijezdama”, “Pjevaj moju pjesmu”.

– Na HRT- u sam vezan za muzičko- zabavne emisije, te one koje u sebi imaju živu muziku. Kada se živo svira, to je ono što ja vodim. Kada je u pitanju emitiranje spotova i muzike, za to postoje urednici koji imaju svoju uređivačku politiku, a ja s tim nemam ama baš nikakve veze. Kada je u pitanju to vrćenje muzike, na kraju to uvijek publika odredi, bez obzira koliko nekoga gurali i puštali, ako to nije dovoljno dobro, ljudi to neće, samo bude kontraproduktivno. S druge strane, postoje oni koji se nikada ne vrte, ni na jednom radiju niti televiziji, i svejedno imaju uspješne karijere. Jednostavno je to tako. Sada bi ih mogli nabrojati deset koji se ne vrte, ali su im koncerti svejedno uvijek puni – primjećuje vrsni kompozitor.

Osvrnuo se i na fenomen folk muzike, koja je osvojila i hrvatsku publiku, gdje izvođači osim klubova organiziraju koncerte i u velikim salama i arenama.

– Ljudi oduvijek vole to lagano zabranjeno voće. Najviše vole ono čega nema ili je slabo prisutno. S druge strane, to je oduvijek bilo tako u svim državama svijeta, pa i kod nas. U ovom trenutku bih to nazvao low profile, nešto što ne teži visokoj umjetnosti, već je onako vrlo transparentno, i to je ono što ljudi najviše vole. Tako je bilo oduvijek. Sjećam se perioda od prije trideset ili četrdeset godina kada su bili bendovi u Sarajevu poput “Bijelog dugmeta” ili “Indexa” koji su koristili velike plakate i oglašavanja, a onda se pojave dva mala B4 plakata Šemse Suljaković, jedan na željezničkoj, drugi na autobuskoj stanici, a koju niko nikada nije vrtio na radiju, i niko tada, pogotovo mi mlađi nismo znali ni ko je to, a Zetra bude rasprodata i puna. Ljudi uvijek nađu ono što im je zanimljivo, i, ako im je to zanimljivo, uopšte ne morate forsirati na medijima, oni će to naći – mišljenja je Bratoš.

Otkrio nam je i šta se sprema novo iz njegove muzičke radionice.

– Tokom ljetnog i jesenjeg perioda radim za Gibonnija. On priprema nešto što neće biti novi album, nego neka kombinacija hitova i novih pjesama, potom radim muziku za film Aide Bukvić koji se trenutno montira u Sarajevu, a u kojem glavnu ulogu ima Amar Bukvić. Nešto što uvijek pomalo radim, a nije vezano za album, sada je sa Karanom, Grašom… Što se tiče mogućnosti rada sa Dinom Merlinom, još uvijek ne znam ništa. U nekoliko navrata sam sarađivao sa njim, a on ima svoje saradnike koji rade fenomenalan posao svih ovih godina. I mene zanima šta će Dino ovaj put napraviti, s obzirom da odavno nije izdao album. Sasvim sigurno je pripremio nešto jako dobro. Ljudi poput njega ili Gibonnija ne štancaju album svake godine, već mirno i temeljito rade, a kada imaju zaista nešto, onda to i objave- konstatuje Nikša.

Posljednjih pet godina stalno svira sa Gibonnijem, a sa nama je podijelio šta i koliko mu to znači.

– To je ono što mi puni baterije. Taj odlazak na živu svirku je uvijek super. U šali često kažem da je meni to kao povratak u srednju školu na ekskurziju. Dva ili tri dana puta, druženje sa ekipom kvalitetnih ljudi i dobrih prijatelja, i, na koncu, sviramo muziku koju mi volimo i koju publika voli. To je fino međusobno punjenje dobrom energijom, i to mi je super- iskren je uspješni aranžer.

Ljetos je posljednji put bio u rodnom Travniku, a tokom zime obavezno će doći na Vlašić na skijanje.

– To mora biti barem nekih sedam do osam dana. Kada dođem svakako da ću pojesti ili ćevape kod Harija ili pitu kod Čolaka. Na žalost svih Sarajlija, bez ikakve dileme, travnički ćevapi su bolji od sarajevskih. U Zagrebu postoji mjesto koje ima, rekao bih 99 posto sarajevski ćevap, i tu najčešće idem. Imaju baš sarajevski recept, a travničkog, nažalost, nema. Tako smo prisiljeni ili nešto malo švercovati kad se vraćamo iz Travnika, ili ih tamo na miru pojesti. Također, imam u planu krajem februara ili početkom marta, ukoliko bude snijega, jednu sedmicu dana otići na neko od brda oko Sarajeva. Dugo nisam bio na Jahorini, sigurno sedam godina, i baš me zanima da vidim kako su napredovali i sredili skijališta, a čuo sam da jesu- kaže Bratoš.

Komentari