Ona je prva dama bosanskohercegovačke estrade, prva dama nekadašnje Televizije Sarajevo tokom kasnih 1970-ih i 1980-ih godina i prvo ime domaće šlagerske muzike.

Da, pogađate, riječ je o Ismeti Dervoz, prefinjenom vokalu i pjevačici aristokratskog držanja, ženi koja je svojim dolaskom na scenu, kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća, dala nemjerljiv doprinos cijelokupnoj tadašnjoj muzičkoj sceni, ali i kasnijem razvoju muzike u BiH.

Karijeru je počela 1968. na festivalu “Mladi pjevaju proljeću”, a potom se priključila pop rock grupi “Kodexi”, zajedno sa Goranom Bregovićem i Željkom Bebekom.

Nakon raspada “Kodexa” 1968, gitarista Slobodan Vujović osnovao je “Ambasadore”, legendarnu grupu, koja je, po mnogima, baš sa Ismetom, imala najplodniju fazu, i ostvarila najzapeženije uspjehe na estradi.

Za ovaj period vezani su brojni Ismetini festivalski nastupi i nagrade u zemlji, kao i dva nastupa na takmičenjima za pjesmu Eurovizije 1976, sa numerom “Ne mogu skriti svoj bol”, te 1981. kao prateći glas Seidu Memiću Vajti u pjesmi “Lejla”, zajedno sa Nedom Ukraden i Jadrankom Stojaković.

Solističku karijeru Ismeta počinje 1977. Redovno je učestvovala na poznatom sarajevskom festivalu “Vaš šlager sezone”, a 1980, kao solistica sa pjesmom “Ja nemam mira”, i pobijedila. Kasnije je snimila nekoliko singl ploča sa pjesmama baš sa tog festivala.

Od 1980, uz angažman na estradi, uporedo je radila i kao scenaristica i voditeljica gledanih televizijskih show programa, radijska i televizijska komentatorica sa značajnih domaćih i svjetskih festivala, kao što je italijanski “Sanremo”, kojeg je uživo pratila pune 24 godine.

A, onda 1988. godine donosi odluku da prestaje sa aktivnim nastupima na estradi i diskografijom.

Iza vas je 50 godina veoma uspješne karijere. Od iznimne pjevačice, a potom ništa manje uspješne urednice, scenaristice, producentice na radiju i televiziji. Kako danas gledate na te godine?

– Raduje me da sam među onima koji mogu kazati da su radili ono što su voljeli. Muzika i posao u medijima donijeli su mi brojna zadovoljstva. Imala sam mogućnost da učim od najboljih, da sarađujem sa najboljima. Kako sam u sve ušla veoma mlada, sa 15 godina, uživala sam u putovanjima, upoznavanju ljudi i kultura, a sve to pomoglo mi je u vlastitom formiranju i obrazovanju.

Sa scene ste otišli 1988. godine. Bila je to Vaša odluka. Šta je utjecalo na to da više ne pjevate, iako su mnoge Vaše uvažene kolege dosta puta javno izrekle da ste u tom segmentu bh. sceni, ali i cjelokupnoj regiji, mogli pružiti još puno?

– Moram priznati da sam u ovih 65 godina života donijela nekoliko teških odluka. Jedna od njih je i da se povučem u trenutku kada nisam osjećala zadovoljstvo na estradi koja se mijenjala. Postalo je normalno nastupati na play back, sve se više publici nudila slika, a muzika, za mene je prevashodno, zvuk, emocija. Nakon 25 godina karijere željela sam predah i pronašla sam zadovoljstvo u većem angažmanu u medijima u kojima sam i ranije sarađivala. A, onda su došle 90-te i prioriteti su se promijenili.

Kada se danas osvrnete na ta desetljeća, koji je, po Vama, najvažniji događaj u karijeri?

– Meni su u pjevačkoj karijeri svi događaji bili podjednako važni, ali među najdražim, oni kojim se ponosim u producentskom poslu, svakako su organizacija i realizacija učestvovanja Bosne i Hercegovine na takmičenjima za Pjesmu Evrovizije u ratnim godinama, povratak festivala Vaš šlager sezone 1999. i serija koncerata najistaknutijih izvođača, koji su uslijedili, poput Kemala Montena, Safeta Isovića, Halida Bešlića, Indexa, Harija Varešanovića, Hanke Paldum, Crvene jabuke…

Kada biste mogli vratiti vrijeme, ima li nešto što biste mijenjali, i profesionalno, ali i privatno?

– Nikada nisam bila od onih koji o životu, vremenu i događajima razmišljaju na način „šta bi bilo kad bi bilo…“ Nekako mislim da se sve dogodilo i događa s razlogom. A, činjenica da sam zadovoljna i da bez ikakvih žaljenja uživam u svojim penzionerskim, vrlo aktivnim godinama, mislim da najbolje odgovara na vaše pitanje.

Sjajni vokali, mnogi bi kazali, i najbolji, koje je ovaj region do sada imao, prošli su kroz “Ambasadore”. Od Zdravka Čolića, nakon kojeg ste došli Vi, a potom i Jasna Gospić i Hari Varešanović. No, Vi ste ipak, ostavili poseban trag u toj grupi, ali i kod publike. Znam da je nezahvalno govoriti o sebi, ali kako gledate na to da ste baš Vi, bili i ostali, po mnogima, zaštitni znak “Ambasadora”?

– Svako od nas četvoro je dao pečat “Ambasadorima”, naravno uz sve naše kolege muzičare i autore. Ipak, ja sam provela najduži period u grupi, ostvarili smo brojne uspjehe, pobjede na festivalima, osvajali nagrade, svirali više hiljada koncerata.

Generacije pamte neke od hitova u izvedbi „Ambasadora“ kao što su “Zemljo moja”, “Ne mogu skriti svoju bol”, “Negdje na nekom moru”, “Sviraj mi sviraj”… Kažu da sve pjesme, koje ste otpjevali, diraju u srce i dušu, vraćajući u minula, puno sretnija i bezbrižnija vremena. Znamo da je to kao da pitate majku – koje joj je dijete najdraže, ali koju od pjesama i danas često zapjevate u kući dok ste sami, nešto radite, među prijateljima i kakve emocije ona budi u Vama?

– Vrlo rijetko pjevam svoje pjesme, još rjeđe kod kuće! Kad pjevam obično je to u automobilu dok se vozim, slušam radio, neke pjesme koje sam možda željela da su bile napisane za mene. Ponekad pomislim kako to izgleda onima sa kojima sam na semaforu!? Volim neke pjesme „Ambasadora“ koje su bile na B stranama, manje izvođene.

Dugo godina bili ste producentica i šefica Delegacije BiH na Eurosongu. U međuvremenu, naša zemlja nekoliko godina nije imala svog predstavnika. Kako danas gledate na taj muzički show? Trebamo li biti prisutni na tom događaju ili ne?

– Na takmičenju učestvuje gotovo 50 zemalja članica EBU-a, žele se priključiti i Australija, Japan, Kanada. Pet velikih zemalja, UK, Španija, Italija, Njemačka i Francuska, imaju garantirana mjesta, ne žele riskirati da se ne plasiraju za iduću godinu. Promocija i provjera vlastitih mogućnosti, veliki marketinški kolač. Zašto to nama ne bi trebalo? Uz toliko talenata, odličnih autora i izvođača, trebaju nam stručne, posvećene osobe u pripremi i organizaciji. Nije to baš nacionalno pitanje, ali treba biti prilika i izazov za profesionalce.

Okušali ste se i u regionalnom muzičkom showu “Operacija trijumf”, koji je startao 2008, a završio 2009. godine. Kakva iskustva nosite iz tog projekta?

– Učestvovala sam kao predstavnica TV Federacije u projektu koji je po prvi put povezao tv prostor u regionu. Uloga članice žirija nezahvalna je, naročito kada su takmičari mladi, nedovoljno iskusni. Morate biti veoma oprezni i obazrivi, većina njih nažalost nestane sa scene poslije takvih programa, a sve to može ostaviti trag na njihovom samopouzdanju. Naravno, da mi je drago da je moje iskustvo urednice i producentice doprinijelo da na kraju imamo pobjednika i u finalu dva predstavnika iz Bosne i Hercegovine.

Kakva bi uopće bila Vaša poruka mladima, koji se prijavljuju u takve showue, a žele se ozbiljno baviti muzikom, odnosno pjevanjem?

– Dobra prilika za promociju, brz prodor do publike, velikog broja gledalaca. U tim programima nažalost mladi uglavnom imitiraju, pjevaju već poznate pjesme i nemoguće je ocijeniti njihove stvarne kvalitete i mogućnosti. Ništa bez ozbiljnog rada, pronalaženja vlastitog stila i izraza, pjesama kojima će sami dati dušu.

Bavite se i humanitarnim radom. Učestvovali ste u brojnim humanitarnim akcijama. Za svoj nesebični rad u tom polju dobili ste i povelju Internacionalne lige humanista za djelovanje u periodu od 1992. do 1996. godine. Možete li nam reći nešto više o tome?

– Nekako mislim da to nije ono o čemu treba govoriti. Ako smo u prilici, radimo ono što treba i što možemo. Ako to neko prepozna, vrednuje, divno, ako ne mi smo ispunjeni i zadovoljni. Davno sam naučila koliko je empatija važna u životu. Da nije bilo mnogih koji su nesebično mene učili, pomagali mi, vjerovatno bi i moj život izgledao drugačije.

Mnogi kada Vas sretnu na ulici ili vide na malim ekranima kažu kako odlično izgledate. Lijepa, njegovana, dotjerana Ismeta Dervoz odlično nosi svoje godine. U čemu je tajna takvog izgleda? Šta je, po Vama, potrebno da bi žena bila sretna i zadovoljna?

– Hvala Vam. Komplimenti prijaju svima.Prihvatam svoje godine, nikada se ne bih upustila u unaprijed izgubljenu trku sa vremenom i prirodom. Trudim se biti ukorak s njima. Moje iskustvo kaže da je važno biti dobar sa samim sobom. Umjereno očekivati, puno raditi i planirati, po mogućnosti biti okružen pozitivnim ljudima. Sadržaj uvijek više vrijedi od pakovanja.

Bližimo se kraju 2018. Je li ispunila Vaša očekivanja?

– Kako sam već rekla, nikada nemam velikih očekivanja. Radila sam na međunarodnim projektima iz oblasti ljudskih prava, putovala, družila se sa dragim i zanimljivim osobama, moji dragi su bili zdravi. Na početku godine sam uživala u saradnji sa Jasnom Gospić, Zdravkom Čolićem, Harijem Varešanovićem i Zlatanom Falićem Fazlom u našoj pjesmi “Trebević opet silazi u grad”, a završit ću je duetom “Zemljo moja” sa Željkom Joksimovićem u Sava Centru u Beogradu. Nije loše nakon 50 godina od prvog nastupa.

Na kraju, šta biste poželjeli sebi, ali i našim čitateljima u 2019. godini?

– Ličnu sreću i zdravlje nama i našim porodicama, prijateljima, otklanjanje prepreka za ekonomski napredak zemlje, više posla za sve, bolje obrazovanje i više brige o kulturi i našoj baštini. I da konačno, počnemo više brinuti o budućnosti, uz potrebnu kulturu sjećanja.

Komentari