Zbog bolje budućnosti, važno je poznavati historiju: Stećci, oličenje gorštaka Bosanca

Najpoznatiji stećak na prostorima Bosne je Zgošćanski stećak nađen u okolini Kaknja. On nema natpis, a zbog izuzetne ukrašenosti neki istraživači, kao što je Đorđe Stratimirović, uzimaju da se radi o grobu Stjepana II Kotromanića

63

“Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj”. Tako je o stećcima svojevremeno pisao veliki Miroslav Krleža.

Ti kameni spavači, kako ih je nazvao njegov kolega Mak Dizdar, predstavljaju naše najznačajnije kulturno i duhovno naslijeđe iz srednjovjekovne Bosne. Osim historijske i likovne vrijednosti, posjeduju i poetsku vrijednost.

– Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost- govorio je Mak Dizdar.

Na tlu Bosne i Hercegovine ima oko 60 000 stećaka, od ukupno 70 000 koliko ih ima na ovim prostorima. Mnogi su ukrašeni različitim simbolima i ilustrirani, a ima ih s natpisima (epitafima). U tim kratkim natpisima uklesanima u kamen označen je čitav život pokojnika, njegove sklonosti, način njegove smrti, ljubav prema zemlji u kojoj leži, čuđenje pred smrću…

Najpoznatiji stećak na prostorima Bosne je Zgošćanski stećak nađen u okolini Kaknja. On nema natpis, a zbog izuzetne ukrašenosti neki istraživači, kao što je Đorđe Stratimirović, uzimaju da se radi o grobu Stjepana II Kotromanića. Zgošćanski stećak se sada nalazi u vrtu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Najpoznatija nekropola u Bosni i Hercegovini je Radimlja kod Stoca.

Stećci su danas najvažniji spomenički dokaz predosmanlijske Bosne, najupečatljiviji materijalni simbol vremena od 13. do kraja 15. stoljeća. Nalaze se na Listi svjetske kulturne baštine i pod zaštitom su UNESCO-a.

Međutim, stećci su još uvijek enigma, nije objašnjeno sve, pa čak ni djelić onoga što oni skrivaju. I dok bh. arheologija ne bude dovoljno moćna da ih podrobno ispita i shvati, bitno je obratiti pažnju na poruke koju nose.

Natpisi sa stećaka obraćaju nam se izravno. Oni – kako je govorio historičar Dubravko Lovrenović – mole i opominju, zaklinju, upozoravaju i podsjećaju. Vrijedno je sjetiti se nekih natpisa:

“I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.”
“I molju vas, ne nastupajte na me. Ja sam bil, kako vi jeste, vi ćete biti, kako jesam ja.”

“Bože, davno ti sam lego i vele ti mi je ležati…”

“Nikada mnogo ne imah. Nikada ništa nesta, a dijelih.”

“Živih na zemlji mnogo ja, osamdeset osam lita. A ništa ne nesoh.”

“Ovo legoh na svojoj plemenitoj odmirači. I ta je – meka, a blaga.”

“A sej lezi pocteni knez Rastudije Prvonjeg na svojoj zemji na plemenitoj. U to doba bjeh junakom, mil bratiji i gospodinu Kulinu. Najbolji muz u Dubravah bih.
Ondak kad sam mogao nisam htio, sada kada hotcu ne mogu ratsiriti krila. Takva mi kob. Nisam otcajavao onda netcu ni sada.

Al vidim da svi koji lete slete i da niko ne osta zauvijek u nebu sa svojom hrabrostcu, pa netcu ni ja dovijeka ispod ovog kamena sa svojijem strahom.
Pristupite i zalite me, al ne popirajte me nogami, jer tcete biti vi kako jesam ja, a ja netcu biti kakovi jeste vi.”

“A se lezi Prijezda Viganj, na svojini, na plemenitoj ukraj Jajca.
Hodih, al`ne dojdoh. Gradih, al`ne zgradih. Sadih,al`ne znjeh. Govorih, al`ne iskazah. Voljeh, al`ne bijah voljen. Sad odoh, a ne pise mi se za vratit. A stio bih, jer nist ne zavrsih. Ne ticaj mi ovi kam, jerbo tce isti Bog na tvoje kostji stavit. Ni ti nisi zavrsil sve sto si zmislil.”

“A se lezi Asta, Bogcina Zlousica ksci, a ne lezi mi se.
Kako bih rado sad pred vetce s tebom krojz livade projsetala i onaj poljubac sto si isko, a ne dobio, ti dala. Pa da i nebo pukne. Ne bi mi bilo zal, ni stid. Namjernice, ne tici mi kam, nek oni koji netcine utcine tsto ja ne utcinih, jer ja tek sad znam kako dusu perze neispunjena davanja.”

“A se lezi dobri junak Krac Obodan na svojoj zemlji na plemenitoj bastini tu u Bosni gdje ni zemlja kostima nije pretvrda ni vjecna notc tako dulga kao tsto to drugdje jest.”
“Neispunjeni sni peku k’o prave rane od sjekre.”

“…i ne znaš koliko si izgubivši dobio.”
“…ovdje se glasovi odljepljuju iz riječi i niko nikoga ništa ne razumije.
već sam na drugoj strani, prepoznajem hodnike, andjele, …. volim te, al’ ti diši, diši, samo diši.
…a naše vrijeme će opet doći.”

“Ja bjeh onaj tkoji cijel život na raskrsnicam stajah, razmišljah, oklijevah.”
“Bjeh onaj tkoji se pitah kak to da nebo ne stari a iz njeg se stalno raždaju nova i nova godišnja doba.”
“I u sobi gde bjeh bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al ja uporno gledah u pod.”