Umjetnički fotograf Almin Zrno: Današnji svijet je nepregledna budalaština koja od ljudi pravi roblje

To takmičenje ko je najbolji, potpuno je nebitno. Bitno je da vaši radovi "rade" u dodiru sa publikom, i da javnost reagira na njih. Sve drugo je potpuno nebitno! Mogu, međutim, opisati svoj proces kako određena djela nastaju

173
Foto: Kemal Softić

Prvu fotografiju napravio je 80-tih godina, kao član poznatog fotografskog kluba CEDUS. Nastala je na terenu dok je sa filmskim rediteljem, snimateljem i fotografom, Šahinom Šišićem, obilazio romsko naselje u Sarajevu.

Posuđenim “Zenitom”, uradio je portret dječaka u troplanu- sa šatorima i svime po čemu je njegova okolina karakteristična, a za svoj uradak, poslije je i nagrađen. Osvojio je treće mjesto na republičkom takmičenju klubova u BiH.

Iako ovaj uspjeh nije presudio da se Almin Zrno, danas jedan od najznačajnijih umjetničkih fotografa naše zemlje, zvanično počne baviti fotografijom, ipak je otkrio njegov talenat kojem se danas mnogi dive a, sve poslije, bila je zapravo igra sudbine.

Pa, kada se zapravo rodila ljubav prema fotografiji, kada ste odlučili da će to biti Vaše zanimanje?

Kada sam ugledao tamnu komoru. Sjećam se da me je potpuno fascinirala i uvukla u sebe. Momenat kada sam vidio da se iz razvijača pojavljuje fotografija iz tog bijelog papira, ostao sam opčinjen. To je, u tom dobu, u mojoj glavi bila magija koja je nevjerovatna. Prvu fotografiju koju sam napravio danas nažalost nemam. Ne znam gdje je.

Danas, kada ste više od dvije decenije na sceni, stekli ste status jednog od najboljih fotografa u našoj zemlji. Šta jedan dobar fotograf, osim “oka za fotografiju”, odnosno talenta, mora imati da bi bio uspješan u svom poslu?

To takmičenje ko je najbolji, potpuno je nebitno. Bitno je da vaši radovi “rade” u dodiru sa publikom, i da javnost reagira na njih. Sve drugo je potpuno nebitno! Mogu, međutim, opisati svoj proces kako određena djela nastaju.

Moram se referirati na nešto što me strašno muči, a što se događa posljednjih decenija. U sklopu savremene konceptualne umjetnosti, gdje je rad kao rad potisnut, statement je zapravo taj koji je najbitniji. Sa tom činjenicom nikako ne mogu da se pomirim jer mislim da je jako bitno da rad “radi” sam od sebe, bez ikakvog potpisa i bez ikakvog naknadnog objašnjenja. Iz te jedne primisli kreću svi moji radovi.

Druga stvar koja me uvjetno rečeno tangira je tvrdnja da umjetnost mora biti angažovana. Smatram da umjetnost ne mora biti angažovana. Umjetnost može biti umjetnost. Lijepa, ali ne kičasta. Može sadržati sve što treba da sadrži, i referirati se na jedan neposredan način; biti angažovana višeslojno za razliku od onih koji se trude da budu angažovani po svaku cijenu. To je drugi izvor odakle moja misao kreće.

I onda, ustvari, dolazimo do ovoga, svega onoga što čovjek trpi tokom 24 sata, a ja pokušavam kroz svoju umjetnost da se referiram upravo na to. Da pojasnim, živimo u vremenu koje je možda jedno od najgorih vremena ljudske povijesti. Svjedočimo strašnoj nepravdi, strašnom raslojavanju. Jako je puno straha i nedoumica prisutno kod ljudi; prave se robovi, torovi, dižu se granice, fizičke i mentalne, i unutar svega toga znam za jednu priču iz marketinga koja glasi da je u marketingu sve dobro, i da vas hvale i da vas kude. Jedino što ne valja jeste da vas ignorišu, da vas ljudi nikako ne spominju.

Iz te spoznaje ja sam krenuo da ignorišem svijet oko sebe, svjestan da ničiji rad neće promijeniti svijet, ma kakav bio. A, gledajući kroz historiju, nijedan rad nije zaista promijenio svijet. Svijet je i dalje nastavio da živi svojom logikom, samo su ta djela ostajala izdvojena kao bitna za određenu eru, za jedno određeno doba, ali budalaštine na koja su ona reflektirana nisu zaustavljene.

E sad, iz svih tih spoznaja ja sam svijet oko sebe, ali potpuno svjestan istog jer ga trpim na sebi 24 sata dnevno, pogotovo živeći u državi u kakvoj živimo, stavio na ignore i pravim svoj svijet, i pozivam ljude u njega. Taj svijet je pun slobode i empatije, pun ljubavi i razumijevanja, tajnovitosti, nekog zanosa… To je moja formula kako nastaju i zašto nastaju moji radovi.

Od svih spoznaja o vremenu, prostoru i dešavanjima na domaćoj i globalnoj sceni… sve to kad sagledam, vidim da je to jedna nepregledna budalaština koja nije po mjeri čovjeka, već od ljudi pravi roblje. Ja pokušavam da ljude izbavim iz toga, da ih pozovem u svoj svijet, a moj svijet je otprilike pokušaj vraćanja renesanse u naše živote i naše društvo.

 

Ipak, jedan trenutak realnosti koji ste “ulovili” odjeknuo je u javnosti. Govorim o fotografiji “Majka Srebrenice” koja je bila i inspiracija velikom Safetu Zecu, pa ju je naslikao i uvrstio u svoj srebrenički opus. Vjerujem da Vam je to bio veliki kompliment.

Naravno da je to kompliment, i u tom trenutku snažni poticaj da vas prepozna čovjek, umjetnik, kalibra Safeta Zeca, koji je isto tako s ove strane duhovnosti i emocije kojoj ja pripadam. Ima sjajnu ruku, radi sjajna djela koja su tako jaka. To je za mene osnovna stvar u umjetnosti, uhvatiti emociju koja priča iz djela, o kojoj ne trebate ništa čitati, nego vas ona jednostavno sa tog lista papira raznese.

I kada u tim djelima stanuje nešto što ne pripada samo čulu vida, kada možete da osjetite i muziku i vjetar, i okus… Ako posjedujete takve stvaralačke mogućnosti unutar svog stvaralačkog, zanatskog dijela bića, onda ste neupitni, stopostotni u svakom obliku, i nije bitno kojim izražajem se bavite, da li je to kist, pero, fotoaparat, filmska kamera. Mislim da bi to trebala biti umjetnost, a ne neka zgoda, geg, doskočica, šala…

Slikar svoje djelo slika u trenutku inspiracije, fotograf bez ikakve prethodne pripreme može “uloviti” dobru sliku, ukoliko prepozna pravi trenutak na licu mjesta. Kako to izgleda kod Vas?

Ima jedna priča koja je mene definisala. Ne znam da li na moju žalost ili na sreću. Znam da se mnoge moje kolege ne slažu sa tim, ne slažem se ni ja, ali sam upao u taj bunar i ne vidim kako ću lako izaći odatle, a priča glasi ovako. Kad sam radio svoju prvu izložbu u Umjetničkoj galeriji BiH pod nazivom „STAGE“ koja je tri godine pratila MESS i JAZZ festival; sve te scene, muzičare, razigrane scenografije, karaktere glumaca i muzičara koji su meni bili jako inspirativni, prema riječima ljudi koji su tu bili, koji su pravili recenziju, to je bilo sjajno.

Međutim, prišao mi je jedan čovjek i rekao: “Čestitam, divna vam je izložba ali, vi niste autor ovih fotografija”, na šta sam se trznuo i rekao: “Kako ja nisam autor?”, a on me pitao: “Jesu li ovi glumci vaš izbor?“. Rekoh da nisu. “Je li ovo svjetlo na sceni vaše svjetlo?“ Opet odgovorih da nije. “Je li kostim vaš?“ Nije. I onda mi je rekao: “Pa, onda to nije vaše djelo.”

Kada sam ostao sam, kada sam rezimirao taj dijalog, shvatio sam da je taj čovjek, u jednu ruku, zaista bio u pravu. Od tog dana pokušavam prema svom djelu, prema svom radu, pristupati jednako kao što slikar pristupa svome djelu; on bijeloj plohi koju treba ispuniti, a ja sa težnjom da u svom studiju budem autor svega, da je moj izbor sve – i objekat i svjetlo i scenografija, i kostim i poza i sve ono što želim da ispričam.

Ja sam autor svojih djela 99,9 posto. Ono jedan posto ipak ostaje u razmjeni energije sa modelom i onome što meni model uzvraća. To je za mene zaista stvaralaštvo od 0 do 100, ne minimizirajući pri tom ljude koji i na terenu prave izvrsne fotografije. I, živjela fotografija. Ja kažem za sebe da sam upao u taj bunar i ne znam kako izaći iz njega ali, ponekad i sam volim izaći na teren i uraditi reportažu, za moju dušu.

Dugo ste oficijelni fotograf Sarajevo Film Festivala, slikali ste brojne zvijezde, radili ste kao urednik fotografije u dva medija… Koliko je sve to bila olakšica na Vašem putu ka uspjehu?

Po mom skromnom sudu, kuću treba graditi od temelja i samo takva kuća može da izdrži sve i da bude nadograđena. Sve što nema temelje i počne da se gradi od dimnjaka pa na dole je vrlo kratkog vijeka i vrlo kratkog daha. Znači, moj rad u medijima koji je trajao nekih pet-šest godina vrlo je bitan, formativno bitan, jer tu čovjek savlada zanat, dobije refleks, dobije brzinu.

Međutim, u jednom trenutku zastaneš i vidiš da su mediji krenuli u smjeru gdje se fotografija ne razumije i ne poštuje na način na koji je ja doživljavam. U dosta primjera, to je samo neki priljepak uz tekst. I, onda sam nakon šest godina zakoračio izvan svijeta medija i postao član Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti BiH. Ali, želim istaći da je jako bitno za mlade ljude, za mlade fotografe da prođu proces rada u dnevnim novinama ili portalima. Bitna je ta škola ukoliko se žele ozbiljnije baviti fotografijom.

Jer, dobar fotograf prije nego što zabilježi neki kadar mora imati priču, odnosno mora znati šta želi kroz taj kadar ispričati.

To je već nadgradnja. Kad izađete iz jednog medija gdje, uvjetno rečeno, ne mislite svojom glavom nego imate urednika koji vam da spisak stvari koje morate da uradite taj dan, i kada pokušavate da zakoračite u neki stvaralački dio, kada nemate zadatak niotkoga, sem od samog sebe da određenu situaciju, određena dešavanja, pojave koje vas tangiraju pokušavate da pretočite u fotografski jezik, tada je naravno nužno da krenete iz glave, postavite samom sebi pitanje šta želite sa svojim djelom da ispričate.

To je nužno za stvaraoca jer, ako nema toga, to je samo slučajni klik. Ako počnete kasnije tražiti smisao te fotografije, to nije dobar put. To ne smije da bude pravilo. Pravilo je da treba da imate osmišljenu ideju. To su procesi koji traju.

Kao što ste rekli, život nije trka na sto metara, nego maraton.

Da, to je jedna od mojih dražih misli. Ima još jedna koja je jako zgodna i lijepa: “Pusti sve druge da budu u pravu, a ti budi sretan.”

Maloprije ste pomenuli renesansu i da želite vratiti taj period kroz Vaša djela, posebno ženske aktove. Moram Vas pitati, kako ste uspjeli nagovoriti modele da Vam poziraju sa malo ili nimalo odjeće, odnosno platna, i s obzirom na našu sredinu i mentalitet, jeste li dobili više komplimenata ili kritika?

Živim taj bosanski mentalitet 52 godine, i pamtim neka druga vremena i način na koji se živjelo. Apsolutno vjerujem u bosanski mentalitet, samo je stvar podražaja šta mi njemu nudimo i kakve mu slobode otvaramo da bi on mogao biti slobodan bosanski duh. To naši ljudi koji odu van granica BiH na puno primjera dokažu i pokažu- da smo i ljepši i pametniji i brži od tog nekog savremenog, zapadnog, civilizovanog prostora.

Ali, uvijek je pitanje šta vlast i društvo u određenom trenutku propagiraju kao normu ponašanja. I uvijek je bilo ljudi, i hvala Bogu što ih ima, i vjerujem da će ih biti više, koji ne pristaju na bilo kakav vid dogmi, nego žive svoj život jako slobodno i hrabro, svjesni činjenice da imamo samo jedan život, i da ga ne žele protraćiti puko zadovoljavajući neku formu, već pokušavajući da se bave suštinom sebe i svijeta oko sebe.

Ja sam jedan od sretnika, nemam pojma zašto, to morate pitati moje modele. Pristaju da se igraju sa mnom u stvarima koje radim, potpuno svjesni iz protoka vremena da je diskrecija tih modela kod mene apsolutno zagarantovana. Znači, od mene nikada niste mogli čuti, niti ćete čuti, ko je na mojim fotografijama i kakav je. Oni su upravo onakvi kakve ih ja zamišljam u svojim djelima.

I, hvala svima koji su imali hrabrosti i smjelosti da se sa mnom igraju na taj način. U svom radu, ja koristim ljudsko tijelo jer, tijelo je tajna i magija koja je meni kao čovjeku nevjerovatna, interesantna i inspirativna, i ona me pokreće, ona me tjera na razmišljanje jer, ta ista tijela mogu da budu sjajni stvaraoci, izumitelji, i nemam pojma šta sve ne istovremeno. Iako je komplimenata više nego kritike, svjestan sredine u kojoj živim i radim, ipak štitim svoje modele na način da u svom radu nikada ne prikazujem njihovo lice.

Da pojasnimo, aktovi koje radite ne nude vulgarizam, nego svu ljepotu ženskog tijela.

Apsolutno. Ko u njima vidi bilo kakvu naznaku vulgarnosti ili pornografije, taj ima problem u svojoj glavi. Radi toga kažem, renesansa je bilo doba potpunog oslobođenja, potpunog preporoda ljudskog duha.

Što želite danas Bosancima i Hercegovcima…

Isto ono što želim čitavoj planeti jer, mi smo nažalost samo eho, mala tačkica na kugli zemaljskoj, i obično smo trpni glagol svih događanja u svijetu. Ako se taj svijet promijeni i zaustavi sunovrat u koji je krenuo, ako se vratimo čovjeku, onda se možemo nadati boljem. Ima jedna misao Andre Malrauxa: “21. stoljeće će biti stoljeće duhovnosti, ili ga neće biti”.

Apsolutno vjerujem u to da nema nadri rasa, nadri klasa, da smo mi samo mali obični ljudi, manje ili više uspješni u svojim životima, koji imamo svoj rok trajanja. Da imamo sve pare ovoga svijeta, vrijeme niti možemo zaustaviti, niti ga možemo kupiti, niti ga možemo vratiti. I ona dva metra ispod zemlje su nam svima jedino ishodište. Ako to sve znamo, zašto smo onda u životu takvi kakvi jesmo?

Dugogodišnji rad zaokružili ste brojnim nagradama, izložbama i sa dvije monografije – “Vijećnica- Almin Zrno” i “Apologija Erosa”. Nedavno ste svoje radove izlagali i u Ljubljani. Šta je sljedeće?

U Ljubljani sam prvo predstavio drugu monografiju “Apologija Erosa”, a onda sam otvorio istoimenu izložbu u Galeriji Fotografija. U monografiji je, jednim malim dijelom, sadržan presjek na temu akt fotografije kojom se bavim već dvije decenije. Jako sam sretan da se unutar monografije nalaze i dva stručna teksta, recenzije mojih radova, autora prof. dr. Fehima Hadžimuhamedovića i prof. dr. Amele Hadžimejlić. Posebnu zahvalnost dugujem Iztoku Španu, direktoru kompanije Tajfun, koji je kolekcionar mojih radova i generalni sponzor monografije. Da njega nije bilo, ne bi ni bilo ni ove monografije. Beskrajno hvala dugujem i mojoj galeristici iz Ljubljane, Barbari Čeferin koja je bila spona između svega ovoga.

Moja želja je da ovaj dječak koji stanuje u meni, koji je tako razigran i potentan, ostane baš takav i da nikakva sila, prilika ili bilo šta drugo ne utiče na njegovu razigranost. Iz toga će doći još puno toga. Citirat ću mudre riječi jednog prijatelja: “Radim punom parom ali, neću pričati šta ću raditi, nego ću to prvo uraditi, a onda ćemo pričati”. Jer, danas puno ljudi priča, a nikad ništa ne urade, pa hajmo promijeniti tu paradigmu: prvo uraditi, pa ćemo onda pričati.

Kako komentirate pojavu selfija i činjenicu da se danas bilo ko može baviti fotografijom, s obzirom na mobitele koji nude razne opcije?

Demokratizacija koja se dogodila pojavom fotografije unutar mobilnih aparata zaista je sjajna stvar. Fotografija je trenutno najprisutniji medij, neprikosnoveno vlada. Druga stvar je što mobiteli danas posjeduju takve filtere da autor tog selfija može postići da svi ljudi na njemu izgledaju sjajno. No, to je već priča o vremenu u kojem živimo, i gdje bismo mi voljeli da jesmo. Nažalost, neće nam nijedan aparat, nijedan selfie, nijedan filter pomoći da budemo ono što nismo. Samo ono što je zaista vrijedno i što je istina, to će da preživi, kao i sve u životu.