Jasmin Geljo: Mima Šiš je stvaran lik, riječ je o jednoj djevojci iz sela Osmače

Ratna dešavanja u rodnom Sarajevu, Gelju su davno načinila izbjeglicom. Njegov dom, posljednjih 20 godina nalazi se u Kanadi, gdje je napravio vrtoglavo velike uspjehe, te uz sarajevski šarm i neosporan talenat zaigrao sa najvećim zvijezdama Hollywooda, i bio  nominiran za kanadskog Oscara

617

Jasmin Geljo, jedan je od najboljih glumaca koje je “porodila” sarajevska Akademija scenskih umjetnosti. Srca domaće publike “ukrao” je davno, krajem prošlog stoljeća igrajući simpatičnu, a nepsretnu plavokosu djevojku Mimu Šiš, u popularnoj predstavi “Audicija”, koja, i nakon 30 godina obara rekorde gledanosti.

Ratna dešavanja u rodnom Sarajevu, Gelju su davno načinila izbjeglicom. Njegov dom, posljednjih 20 godina nalazi se u Kanadi, gdje je napravio vrtoglavo velike uspjehe, te uz sarajevski šarm i neosporan talenat zaigrao sa najvećim zvijezdama Hollywooda, i bio  nominiran za kanadskog Oscara.

No, na početku nije sve bilo tako bajkovito. Geljo je radio razne poslove dok mu se sreća nije osmjehnula i vratila ga njegovoj profesiji.

O Sarajevu, životu u izbjeglištvu, poslovima kojim se bavio, povratku domaćoj publici, saradnji sa slavnim kolegama, kako je uspio ostati svoj, sinu koji bilježi nevjerovatne uspjehe, ali i o raznim drugim temama, govorio je u veoam otvorenom intervjuu za naš portal.

Snimate novi film. O kakvom ostvarenju je riječ, ko potpisuje režiju i produkciju. Kakva uloga Vam je pripala?

Još uvijek ne bih mogao da kažem ništa oko tog novog filma osim da pocčnje snimanje krajem oktobra ili početkom novembra ovdje u Torontu. Nažalost po ugovoru ne bih smio ništa da kažem. Čim dobijem zeleno svjetlo da bilo šta kažem bit ćete prvi koji će saznati. Obećavam.

Nešto što smijem da vam kažem je da imam ponudu za jednu ulogu u koprodukcijskom filmu između Kanade i BiH, koji bi se trebao snimati u maju u Sarajevu. Također vam mogu reći da sam u Sarajevu imao preliminatorne dogovore u vezi nekoliko projekata sa mojim dobrim prijateljima, između ostalih, sjajnim i nevjerovatno talentovanim rediteljem, piscem, i ne znam sta još sve taj čovjek može, a može mnogo, Enverom Puškom.

U ekipi su također moji prijatelji Leo Bartulica iz Splita kao direktor fotografije, te Mensur Čolaković organizator i producent sa enormnim filmskim i televizijskim iskustvom. Plan nam je da napravimo drugačije projekte u svakom pogledu, i glumačkom i tehničkom. Sada se nalazimo trenutno u pripremama, počev od traženja lokacija, kastinga, novca i svega ostalog, a plan nam je da i te projekte radimo koprodukcijski sa nekim filmskim kućama sa prostora bivše Jugoslavije.

Sarađivali ste sa mnogim slavnim kolegama, no koja saradnja Vam je posebno ostala urezana u sjećanju, i zašto? Jeste li sa nekim od njih ostali prijatelji?

Da, imao sam priliku da radim sa mnogim holivudskim zvijezdama: Angelina Jolie, Michael Douglas, Kiffer Sutherland, Donald Sutherland, Eva Longoria, Eaton Hawk….da ne nabrajam više, ne bih da ispadne da se hvalim. U principu svi su oni divni ljudi, veoma prizemni i niko od njih nije ufuran da je neka velika zvijezda. Naravno druženje je trajalo sve vrijeme zajedničkog rada, a poslije toga svako na svoju stranu. Tako to ide u ovakvim profesijama. To je meni normalno. Zaista ne bih mogao nikoga izvdvojiti nešto posebno. Svi su oni veliki profesionalci i veoma dragi.

Vaše početke u Kanadi obilježila je borba za opstanak. Radili ste razne poslove kako biste obezbijedili normalne uslove za život.

Nažalost borba za opstanak je postala svakodnevna stvar svakome ko radi i privređuje da prehrani svoju porodicu, a još pri tome pošteno. E ti pošteni se bore za opstanak svugdje na planeti, a o ovim nepoštenim, ma ne bih ni da ih spominjem. Znamo svi ko su oni. Samo me zanima šta li oni misle o sebi ujutro kad se pogledaju u ogledalo? Da li mogu bar malo da budu iskreni prema sebi? Ali, mislim da je to nemoguće. To je stvar morala i vaspitanja. Dakle, ne bih o njima. Da, bilo je borbe za opstanak i svašta sam radio dok se nisam vratio u svoju profesiju mada je i u njoj borba…

Radili ste kao dostavljač hrane, ali i na farmi nojeva… Kako danas gledate na ta iskustva- da li kao na uloge koje ste morali odigrati mimo scene, a koje su Vas oplemenile kao ljudsko biće, ili kao teško iskustvo koje ste već potisnuli u sjećanju?

Apsolutno ste upravu. Sve te poslove koje sam radio prihvatao sam kao uloge. Glumac bi trebao svašta nešto da zna. Nikada se ne zna kad možete dobiti ulogu nekog, recimo, automehaničara. Meni se to dogodilo u TV seriji “Blue Murder” gdje sam igrao baš mehaničara i pomoglo mi je to što znam mnoge stvari na autu da popravim. Ili recimo bio sam pekar u TV seriji sa Eugeneom Levyijem (American Pie) “Shits Creak”, I tu mi je pomoglo da brže savladam ulogu, činjenica da znam kuhati, i to dobro. Po mom mišljenju, glumci koji su na neki način zanatlije, trebali bi poznavati i druge zanate, razna umijeća, vještine… jer, nikada se ne zna gdje im šta može zatrebati u njihovoj profesiji. Dakle, apsolutno mi nije bio problem raditi svakojake stvari jer sam znao da ću se jednom vratiti svom poslu.

Sa “Audicijom“ ste “vratili“ ljubav sarajevske, odnosno, ljubav publike sa prostora bivše Jugoslavije. S kakvim emocijama ste doživjeli prvi susret (a bio je u Sarajevu), jer nakon toliko godina stali ste na istu scenu, sa istom predstavom, sa istim kolegama, uz podršku stare/nove publike?

“Audicija” je uvijek bila, kako su nas tada zvali, pokretna bolnica za smijeh. I zaista, smijeh je ljekovit. Opuštali smo publiku i ubrizgavali im radost, sreću, pozitivnu energiju, pa da barem u tih 90 minuta zaborave na svakodnevne problem: od finansijskih, zdravstvenih, političkih, kao i da ne gledaju “drage im” face po televizijama, medijima, te političke “elite”. Naravno lijepa su ta osjećanja stati na scenu i biti sa svojim kolegama, i uživati u činjenici da vas publika nije zaboravila, a pri tom se smijala čak i intenzivnije nego nekada.

“Audicija“ je trenutno na pauzi, ili imate već dogovorena nova gostovanja? Planirate li oboriti vlastiti rekord ovom predstavom?

Da trenutno smo na pauzi zbog nekih drugih obaveza koji neke kolege iz predstave imaju. Čim se obaveze završe, imamo još puno mjesta u Evropi, Americi, Kanadi….gdje nas željno očekuju kao i oproštajnu predstavu, u Sarajevu naravno.

Domaća publika Vas najviše pamti kao Mimu Šiš. Smeta li Vam to nekad?

Zašto bi mi smetalo to što me domaća publika najviše pamti po Mimi Šiš? Nekada davno kada je profesor Vlada Petrić sa Columbia univerziteta u Americi držao predavanja na ASU, gledao je “Audiciju” i rekao nam, tada mladim glumcima, da svi mi imamo male “chapline” u našim likovima. To je fantastično. E zamislite kad vam jedan takav profesor kaže to, a pri tome svi znamo koji je genij bio Chaplin. Ako bi nekom to i smetalo iz ekipe onda bi to proizašlo iz nekih kompleksa prikrivenih.

Pa kako je nastao taj, sada već kultni lik- Mima Šiš? Ko Vam je bio inspiracija pri kreiranju ličnosti ove plavokose dame?

Mima Šiš je nastala tako što je zaista jedna djevojka daleke ’82. godine došla na Akademiju da polaže prijemni ispit i zaista je izgledala veoma slično liku Mime Šiš. Ona se čak i zvala Mima, ne bih da govorim prezime, a znam ga, i bila je iz sela Osmače. Valjda joj je neko rekao u selu da je “prava glumica” i vjerovatno joj nije dugo trebalo da razmišlja i da dođe na prijemni. Pojavila se sa svim onim stvarima koje Mima Šiš nosi sa sobom.

Inače takvu vrstu zadatka , “skica lika” na Akademiji u sklopu semestralnog dijela ispita druge godine akademije, postavili su naši tadašnji profesori Boro Stjepanović, pokojni Gojko Bijelac i Emir Kusturica. Zadatak nas studenata bio je da izaberemo pojedinačno najatraktivniji lik i radimo na gradnji istog. I tako sam ja izabrao Mimu. Naravno Mima je tokom igranja pretrpjela mnoge karakterne izmjene, a ostalo publika koja je gledala “Audicije”, te “Sve mi diraj očevinu ne” zna već dosta o Mimi i njenom životu.

Lik Mime Vas je ponovo vratio u rodni grad, pa Vas mora pitati da napravite paralelu Sarajevo nekada i Sarajevo danas?

Sarajevo nekad i sad… Zgrade ne čine gradove nego ljudi… Čini mi se da je nekada bilo mnogo više ljubavi, poštovanja, poštenja, vaspitanja, reda… Kaže stara poslovica: ”došli divlji-istjerali pitome”. E pa nije to samo slučaj sa Sarajevom. Svugdje je postalo tako. I u Beogradu, Zagrebu, Banja Luci, Mostaru. Problem stoji u prilagođavanju, zakonima, korupciji. Nekome to odgovara da se stvara haos, jer se samo u haotičnim atmosferama mogu održati. Ali nećemo o tome. Ko razumije razumjeće…

Naravno da volim svoj rodni grad, ali volim i kad nekada odem i u druge dijelove, kako sad ružno zovu, u region. Sve me to nekako vraća u stara dobra vremena kada je bilo i ljubavi, poštenja, poštovanja, vaspitanja…

Imate li omiljeno mjesto koje obavezno posjetite kada dođete?

Što se tiče omiljenog mjesta u Sarajevu naravno ima ih mnoštvo, a najdraže mi je moj mali kafić koji smo porodično napravili prije rata, a zove se “Kućica”. Tu smo se svi rodili, i brat i sestra i mama, ja… A nalazi se u nekadašnjoj Skerlićevoj ulici na broju 10, današnjoj Vancasovoj. Nastojali smo da atmosferu u “Kućici” napravimo da kad gost dođe, da se zaista osjeća kao da je u nekom svom dragom prostoru. Treba zahvaliti mom bratu Emiru Gelji na dizajnu, inače scenografu pozorišnom, filmskom, televizijskom sa ogromnim iskustvom. Inače taj kafić je bio jedan od prvih, ako ne i prvi koji je imao da tako nazovem neki etno stil.

S kim obavezno popijete kafu kada se vratite kući?

Kafu obavezno popijem sa članovima porodiceiI mojim dragim prijateljima. Sa mojom rodicom Jasminom Jacom Hanušić, dragim prijateljima Enverom i Sandrom Puška. Sa njima najviše volim da sjednem, ali baš sjednem i popijem kafu. Ako budu ovo čitali smijat će se garant. Kafu obavezno pijem i sa mojim Murisom Imamovićem, jednim divnim i velikim prijateljem. Kod Dine Marijanovića vlasnika Slatkog ćošeta, kuma Harija Varešanovića, moga druga još iz djetinjstva kada smo među prvima u Domu na Bjelavama pokušavali napraviti neki rock band… E kod njega obavezno odem ponekad i više puta u danu da pojedem najbolju orašnicu na svijetu i popijem kafu, a poslije toga bozu….Ma nema bolje.

Naravno ima tu još mnogo sjajnih ljudi i mojih dragih prijatelja kao što su Zlatan Fazlić Fazla, Mensur Čolaković -moj partner i prijatelj, Adnan Mundžić nas menadžer (mada se nekad i posvađamo al’ poslije svađe popijemo kafu).

Nažalost mnogi od njih više nisu sa nama. Daco Džamonja, Željko Hajdl, Dubravko Bibanović, Bobo Perišić, Zoka Jat, Fuad Diglišić, Pimpek, Bodo Kovačević, Đoko Kisić…e njima bi ja dao imana nekih ulica…

Sin je krenuo Vašim stopama i već bilježi velike uspjehe. Hoćemo li Vas gledati zajedno na filmskom platnu?

Kažu da iver ne pada daleko od klade. Pa valjda je to negdje u zvijezdama zapisano pa to tako ide u životu. Ja ga nikada nisam tjerao da uđe u ove ne baš lake vode, naročito na zapadu. Ovdje glumci žive od ugovora do ugovora. Nekad ih nema i po više godina, pa se snađu. Glumci kad nemaju posla rade svašta. Bez kompleksa. Niko nije uljuljkan kao tu kod nas u “regionu”.

Sinu pomažem kada me pita da mu pomognem, ako priprema neku audiciju. Izgleda da sam ga nešto i podučio u tom pomaganju. Pripremao sam ga za dvije audicije, jednu za TV seriju pod nazivom “Od Squad” gdje je imao glavnu mušku ulogu u 48 epizoda, i snimao je više od godinu ipo. Nakon toga igrao je zajedno sa mnom u filmu “The Waiting Room”. Igrali smo oca i sina.

Prije godinu i nešto pripremao sam ga za audiciju za nova četiri nastavka “Avatara”, i zamislite dobio je ulogu iako je imao ogromnu konkurenciju. Za tu ulogu u svijetu je audicirano više od 30.000 tinejdžera i on je dobio. Poslije sam sebi rekao: “pa možda ja i znam nešto od ove profesije”. (smijeh).

Drago mi je što radi sa Jamsom Cameronom i velikom ekipom svijetski poznatih glumaca. I dobar je. Ostao je isti kao i prije, bez imalo pomisli da digne nos ili tako nešto. Vrlo je prizeman, skroman. Pa valjda iver pokupio od klade. (smijeh).

Ide u treći razred srednje umjetničke škole i najvjerovatnije će da studira režiju, a vidim da ima talenta i za to. Neću mu stajati na putu prema željama. Naravno, svako ko bude čitao ovo mislit će odmah o milionima, avinima, kamionima. Ma nije to baš tako. Uglavnom, imat će dovoljno da može sebi platiti fakultet i to je to.

Ko je Jasmin Geljo kada nije na sceni i ispred kamera? Kako provodite slobodno vrijeme?

Ko je Jasmin Geljo… Pa ja sam uvijek bio ja. Družit ću se sa dobrim ljudima ma koje vjere, rase, nacije bili. Ove što se ne pogledaju ujutro u ogledalo i ne daju sebi odgovor zašto su takvi, loši, a pri tome ne znaju da si pomognu, pokušavat ću da izbjegavam.

Nikada nisam bio niti pokušavao da se nešto foliram, hodam dignutog nosa. Zašto bi? Pokušavam da budem normalan, umjeren u svemu. Da iživim svoj život najbolje što mogu, i da pružim koliko god mogu ljubavi, sreće svemu što me okružuje. Eto. I ne bih nikada mogao ikome da se dodvoravam samo zarad svojih interesa. Jer život je kratak i kazu “svi ćemo mi u bolju budućnost u ležećem stavu”.

Imate li neosvarenih glumačkih želja?

Gumačka želja mi je da nešto izrežiram…