Dževad Karahasan: Strašno su rijetki trenuci u životu svakod od nas kad se uistinu bavimo sobom

A za pisca su, pa ja mislim i za živog čovjeka, navike koliko god lijepe i dobre, toliko i opasne, jer nam sakrivaju, ne dozvoljavaju nam da doživljavamo, nego opet samo mehanički izvodimo

178

Za sebe kaže da je “skromni službenik jezika, zanatlija koji se trudi da jeziku služi, a da bi jezik imao za sebe, dijeli ga sa drugima kroz razgovor.”

Jer, cijenjeni književnik, uvaženi profesor i akademik, velikan pisane riječi, Dževad Karahasan, zna koliko nam je razgovor danas i ovdje potreban. Zato kroz svoje javne istupe često podsjeća i napominje: “razgovarajte, to je ono što nas čini ljudima”, dok knjige piše da bi našao sagovornike.

A našao ih je na stotine, u što ste se mogli uvjeriti ako ste nekada bili na promociji bilo koje njegove knjige. Jer mudre misli Karahasana ne obavezuju i ne opterećuju, već oplemenjuju  svakog onog ko ih čuje ili pročita. Karahasan se obraća običnom, malom čovjeku, razgovara sa njima o zajedničkim problemima, pokazuje im da nisu sami, da ima neko ko ih razumije, ko je spreman na razgovor.

Možda je to i razlog zašto ga baš svi vole, iako ne pripada nikakvim torovima. Karahasan je uspio ostati vjeran sebi, sebi i opet sebi, a usput osvojiti srca mnogih.

U vrlo otvorenom intervjuu koji je dao za naš portal pročitajte zašto ne voli festivale, iako je nedavno jednim predsjedavao, šta smijemo, a šta ne smijemo zaboravljati, kuda ide ovaj svijet, kao i njegovu poruku za novu godinu.

Iako ne volite festivale, pristali ste zbog poštovanja prema Vašim studentima, da budete na čelu jednog- “Dani Jurislava Korenića”. Koji su još razlozi zbog kojih ste tišinu zamijenili svečarskom atmosferom?

– Moram priznati da nisam ljubitelj festivala iz više razloga. Prvi razlog je to što su festivali uvijek  spektakularni, što se na festivalima uvijek okuplja mnogo ljudi, što se ti ljudi moraju intenzivno družiti, a ja sam čovjek osame, tišine. Drugi razlog je to što su festivali uvjetno govoreći svečarski dio teatarskog života, a mene je uvijek mnogo više zanimao onaj tihi, trudbenički rad. Međutim, moram priznati da su festivali već jako dugo bitan dio teatarskog života. Negdje početkom 20. stoljeća, veliki menadžeri i umjetnici teatra počinju  osnivati festivale u nadi da će teatar vratiti u maticu, u središte života jedne zajednice. Jedan od prvih velikih festivala bile su ljetne igre u Salzburgu, koji je osnovala grupa zaista značajnih teatarskih umjetnika i menadžera.

Plan koji je stajao iza toga bio je da se ponovo čitav grad okupi oko teatra, da grad živi nekoliko dana sa teatrom, da igraju na trgovima, na ulicama,  čitav grad prekrivaju teatarskim priredbama. Šta je meni bitno. Ovaj festival je naprosto jedan od sličnih poduhvata. Festival je posebna prilika koja privlači ljude u teatar. Ovaj festival je ove godine, po mom sudu, značajan zbog dvije stvari. Prva je aktualnost predstava. Primijetili ste da su sve predstave tematizirale neko od bitnih pitanja života naše zajednice. Sve predstave se obraćaju nama danas, govore o nečemu što nas danas i ovdje muči, a to je jako bitno. Teatar mora biti aktuelan. Teatar mora govoriti  zajednici kojoj se obraća, konkretno.

Drugo, je što je festival posvećen Jurislavu Koreniću, jednom od rijetkih  ljudi koji su uspjeli u jednom životu spojiti značajnog umjetnika i značajnog menadžera. On je osnovao Kamerni teatar koji se u to vrijeme zvao Malo pozorište, osnovao je MESS, Pozorište mladih. Podsjećam vas da je Kamerni teatar prvi komorni teatar, mali teatar u tadašnjoj Jugoslaviji. Tek nakon Kamernog teatra osnivaju se Glej 57 u Ljubljani, Atelje 212 u Beogradu, teatar ITD u Zagrebu… Kamerni teatar je prvo malo komorno kazalište osnovano u vrijeme kada je u Evropi i širom svijeta teatar otkrivao te male prostore, intimni ambijent u kojem se glumac i gledalac mogu takoreći omirisati.

Jurislav Korenić je uradio epohalnu stvar kad je odlučio da scenarije Karadžoz teatra adaptira za televiziju, kada je jedan tradicionalni teatarski oblik povezao sa modernim medijom i pokazao kako fantastično ta dva medija korespondiraju. Život pojedinca kao i život zajednice odvijaju se u kombinaciji zaborava i pamćenja. Ako ne zaboravljamo ne možemo dalje živjeti. Ako ne pamtimo, možemo dalje živjeti, ali ne više kao ljudi. Strašno je opasno i za pojedinca i za zajednicu da zaboravljaju bitne stvari. Naš grad ne smije zaboravljati ljude koji su toliko donijeli gradu, kao što je to učinio Jurislav Korenić. I ja zato mislim da je zaista dragocjeno što se neko sjetio da nas podsjeti na to koliko nam je taj sjajni čovjek dao.

Koliko smo kao društvo zaboravili velikane koji su nas svojim djelovanjem zadužili, i šta je taj zaborav od nas napravio. Kakvi smo postali ljudi?

– Mislim da je zaborav nužan. Neke stvari se moraju zaboravljati zato što tradicija može biti užasan teret, kao što i u životu pojedinca veliko neizmjerno pamćenje može postati itekakav teret. Ali, mi moramo shvatiti, zajednica mora znati da je kultura kontinuitet, da smo mi danas, između ostalog, i zbir naših dugova. Kad bih ja kao pisac zaboravio da dugujem Ćamilu Sijariću, Hamzi Humi, Ivi Andriću, Meši Selimoviću, da dugujem Goetheu, Kleistu, ja bih bio mnogo lošiji pisac. Čovjek je biće koje se može ukorijeniti jedino u vremenu. A u vrijeme se ukorjenjujemo pamćenjem. Svaka ideja, svaka misao, pomisao da nešto počinje od nas, da smo mi mjesto diskonuiteta, pretvara nas u barbare.

Jesmo li to postali?

– Nismo, jer kao što vidite, uvijek se srećom, nađe ljudi koji se sjete velikana kojim mi nešto dugujemo. Ipak mi svoju prošlost, svoje dugove priznajemo, pa pomalo ih vraćamo, i mislim da je to dobro. Mislim da je to znak da se kao kulturna zajednica konsolidiramo, uhavizavamo.

Sarajevo je dugo nosilo epitet kulturne prijestolnice regiona. Koliko je to Sarajevo danas?

– To je teško reći. Kao svi gradovi Sarajevo ima trenutke fantastičnih uzleta, koji iznenađuju i ljude koji su za te uzlete itekako zaslužni, ali ima i padova. Recimo, ja pamtim da je u periodu između 75. i 85. Sarajevo zaista bilo kulturna prijestolnica Jugoslavije. Sjetite se slikara koji su ovdje radili, sjetite se filmova koji su se ovdje snimali – Šibe Krvavca rahmetli, Emira Kusturice, Nenada Dizdarevića, Ademira Kenovića. Sjetite se knjiga koje su se ovdje pisale i objavljivale, sjetite se ozbiljne klasične muzike, od Vojislava Komadine koji je komponirao, preko sjajnih koncerata Sarajevskih večeri muzike, koji su svakog oktobra bile posvećene nekom od velikih kompozitora klasične muzike, sjetite se popularne muzike sa grupama kao što su “Indexi”, “Bijelo dugme”. Sjetite se arhitekture sa Ivanom Štrausom, Zlatkom Ugljenom, i prirodno je da nakon toga nastupi neka oseka, i da se opet vrati. Mislim da se val u tom kulturnom životu Sarajeva ponovo diže. Pogledajte filmove koji se ovdje snimaju, pogledajte knjige koje se ovdje pišu, teatar koji itekako konsolidira, obećava da će se obnoviti. Mislim da je Sarajevo zadržalo to, iako je meni potpuno svejedno da li je Sarajevo kulturna metropola ili nije. Mene zanima da li kultura koja se ovdje stvara, koja ovdje nastaje, pomaže zajednici da se reflektira, da o sebi razmišlja, da se sobom bavi. I mislim da da.

Kako kultura i umjetnost mogu promijeniti pojedinca, odnosno, koliko može uticati na njegovo razmišljanje, pogled na svijet?

– Ne znam koliko može promijeniti. To po mom mišljenju i nije zadaća umjetnosti da ljude mijenja, ali sigurno može, odnosno mora, to jeste zadaća umjetnosti, može svom sugovorniku pomoći da bolje razumije sebe, da se pozabavi svojim životom, svojim pitanjima. Jer ja vas molim imajte na umu da mi svi dobar dio svog života ustvari funkcioniramo, ne živimo. Mi radimo ono što moramo, ono što nam je nametnuto. Mi mehanički potpuno nesvjesno onoga što činimo, pozdravljamo ljude koje svaki dan srećemo. Jedna od riječi koje ne podnosim nikako, ovdje paše sad dobro, odrađujemo obaveze na poslu, u obitelji, otaljavamo stvari. Strašno su rijetki trenuci u životu svakod od nas kad se uistinu bavimo sobom.

Kad se pitamo šta ja stvarno mislim o tebi i o sebi, šta ja stvarno želim, šta ja zaista hoću i šta zaista neću, koji su  moji istinski interesi, koji su moji razlozi da se družim sa ovim ili sa onim. E to reflektiranje samog sebe, razmišljanje o sebi samome, i to pitanje nad sobom i svojim životom, to je svakom od nas užasno potrebno, a to nam donosi upravo umjetnost. Ove stručne discipline, psihologija i slične discipline, to bi nazvale klasifikacijom poriva. Svi mi u svakom trenutku imamo desetine želja, potreba, poriva. Postići pravu klasifikaciju među njima pomaže nam upravo umjetnost i najbolje ona.

Koliko Vi imate vremena da se bavite ovim ključnim pitanjima obzirom da živite na nekoliko svjetskih adresa- Sarajevo, Grac, Berlin, a profesor ste i tamo i ovamo, pisac ste i tamo i ovamo?

– Dobro pitanje. Sve ima svoje dobre i svoje loše strane, ima svoje prednosti i svoje nedostatke. Život u dva grada, ustvari moglo bi se reći u mom slučaju tri, je jako kompliciran. Uglavnom vam knjiga koja vam upravo treba nije u onom stanu u kojem ste vi sada. Uglavnom vam komad odjeće koju biste rado odjenuli nije tu nego je negdje drugdje, ali sa druge strane ima jednu veliku prednost. To sprečava stvaranje navika. Ja se Sarajevu uvijek iznova radujem jer ga baš poželim. Ja se Gracu uvijek radujem. Ja ne mogu steći navike. Ljude sa kojima komuniciram ako ih ne poželim, barem mi nisu dodijali za vrijeme odsutnosti iz grada. A za pisca su, pa ja mislim i za živog čovjeka, navike koliko god lijepe i dobre, toliko i opasne, jer nam sakrivaju, ne dozvoljavaju nam da doživljavamo, nego opet samo mehanički izvodimo.

Meni strašno treba da čovjeka kojeg sretnem na ulici pozdravim želeći mu zaista dobar dan. Ja bih se grozno stidio kad bih vam rekao dobar dan ‘nako, ne misleći to. Kad vam kažem dobar dan ja zaista želim da vam ovaj dan bude dobar. Kad vam kažem da vam se radujem, zaista želim da vam se radujem.

Lažem ako vam kažem da vam se radujem nakon što vas 74 dana svaki dan susrećem. Ne možete se sami sebi obradovati. Ulica kojom idete, vi je ne vidite, prolazite njome. Ako uvijek iznova odlazite i vraćate se, vi je zaista vidite. Vi prestajete  prmjećivati forme Sebilja ako svaki dan prolazite pored njega. Ako dođete u tri mjeseca na 15 dana, vi vidite, doživljavate ga konkretno. A ta konkretnost i doživljaj  nemogućnost stvaranja navika mislim da je jako važna.

Zdravija je?

– Mislim da jeste.

Pisci, odnosno umjetnici općenito, stvari i ljude vide jasnije, više im posvećuju pažnje. Niko kao pisac ne primjećuje na ljudskom licu promjene raspoloženja, pisci uspijevaju kroz oči čovjeka doprijeti u njegovu dušu. Kada prolazite ulicama Sarajeva, ulicama drugih bh. gradova, kakva lica ste sreli i kakvu analizu ste napravili.  U kakvom su stanju građani BiH?

– Vidite ljude nasmijane, vidite ljude zgrčene, vidite ljude nervozne, vidite ljude neraspoložene, zabrinute. Kao svugdje. Ja primjećujem jednu stvar koje prije u Sarajevu, odnosno u cijeloj BiH nije bilo, i koja me baš zabrinjava, nimalo mi se ne dopada, a to je da prestajemo biti zajednica. Naše društvo se tako radikalno pocijepalo, po toliko linija, da je praktično nemoguće više govoriti o Sarajevu kao zajednici ljudi.

Vi imate ekstremno bogate ljude i pored njih ekstremno siromašne ljude koji možda čak gladuju. Vi imate ljude koji otkrivaju sve strasnije prošlost kako svoju tako i ovoga grada, ukopavaju se u njoj, obnavljaju je, i imate ljude koji bi najradije otišli odavde da budu kako se ono kaže- građani svijeta. Pada mi na um, mene je jednom jedan kolega nazvao kosmopolitom, a ja mu kažem: “Ne, ne, ne. Meni je forma suviše važna da bih mogao biti kosmopolit ili građanin svijeta”. Osim toga, ja ne znam jeste li vi primjetili da je Sarajevo bilo u svijetu jedinstven grad po tome što su najbolja mjesta za stanovanje imale najsiromašnije zajednice.

Dolaze naši Židovi, protjeraju ih iz Španjolske, naseljavaju Bjelave, zapadni brijeg, tako da je padina okrenuta prema istoku, imaju najviše sunca, najbolje tlo u gradu. Naši Romi naseljavaju Goricu. Opet, čudesan položaj za stanovanje. U vrijeme socijalizma, sirotinja i radnici koji dolaze ovamo naseljavaju Buča potok, a ovi malo bolje stojeći imaju mnogo lošije pozicije za stanovanje- Kovačiće, Skenderiju gdje je najmanje svjetla. Sad se i to mijenja. Ja pamtim kao student kuće na Sedreniku koje su bile malo manje od mene. I sad pored tih kuća nastaju super luksuzne rezidencije. Bjelave i Goricu osvajaju bogati. Otvaraju se ambasade, rezidencije, i tu apsolutnu osobenost Sarajevo gubi. To su neke stvari koje mene zabrinjavaju. A ovo dok je ljudi bit će uvijek svega: zabrinutih, nervoznih, ljutih, ogorčenih, dosadnih. To me ne zbunjuje, to je ljudski.

Ja viđam sve više zabrinutih ljudi…

– Ova zabrinutost o kojoj vi govorite je opće svjetski fenomen. To nije osobenost Sarajeva. Svim ljudima koji znaju gledati jasno je da svijet ide k vragu, da je krenulo po zlu. Ne samo ovdje, nego u cijelom svijetu. Otkad je Boga i svijeta dolaze periodi kriza. Od 2000. godine se na zapadu sistematski i planski proizvode strahovi i to ljude naravno zabrinjava. Ali mi tu nemamo šta komentirati, iz toga nemamo šta zaključiti osim da su ljudi uplašeni i zabrinuti. To nije naše pitanje, pitanje Sarajeva, to je  svjetsko pitanje. Ono što mi možemo komentirati to su promjene ovdje koje nisu dobre. Ljudi svakodnevo žive u strahu kojim im se na različite načine servira.

Vaše knjige se prevode na strane jezike, pišete li nešto novo?

– Početkom januara izlazi njemačko izdanje knjige “Kuća za umorne” i to znači novih mjesec-dva putovanja, razgovora, intervjua. Ali lijepo je da je u međuvremenu roman “Što pepeo priča” preveden na kineski, na slovenski, turski.  Jako bih volio, ali bojim se da neću imati mogućnost, završiti knjigu eseja pod naslovom “Ogled o šutnji” na kojoj radim već godinama. Naime, primjetio sam da mi sve manje znamo šutjeti. Primjetio sam da imamo sve manje pitanja, da sve manje ljudi sa kojim razgovaram ima pitanja, svi imamo samo odgovore. Bez pitanja se ne može misliti. Mnogi ljudi govore kako bi sakrili ono što ne misle. Zato sam se sjetio, mislim da otuda dolazi ta potreba da se bavim šutnjom. Volio bih to uraditi, ali nestižem dovoljno raditi na toj knjizi, jer, trenutno radim na jednom romanu koji bi trebali završiti do kraja godine, bar se nadam.

O kakvom romanu je riječ?

– Radi se o Sarajevu 1992. Pišem o slobodi, odnosno koje forme slobode možemo doživjeti u uvjetima opsade, straha, gladi. Neke od bitnih formi slobode možemo doživjeti samo u tim uvjetima. Radni naslov romana je “Suma libertatis” (Sve o slobodi).

Hoćete govoriti o autentičnim događajima iz tog perioda koje ste lično doživjeli?

– Da, upravo tako. U pitanju su autentični događaji koje sam lično doživio.

Dramski tekstovi koje ste napisali bili su jako uspješni. Pišete li nešto novo?

– Posljednji dramski tekst koji sam napisao je jedan dramolet “Gozba”, 2005. ili 2006. godine. Sada ne pišem drame jer ne stižem, a volim ih jako, jer ja tu nemam šta pričati. Pustite likove da se svađaju, bilježite ono što oni jedan drugome govore, i baš vas briga.

Koliko onoga što se desi u  Vašem životu, u razgovorima sa prijateljima, završi u knjigama?

– Pa sve. Sve što je u knjigama, to su razgovori sa prijateljima. Vi znate da je posao pisca to da krade ljude. Slušam vas, razgovaram sa vama i pamtim detalje koje ću iskoristiti, naravno kada budem pisao. Jer ja zaista mislim da je književnost koja je izmišljena uglavnom loša. Meni je draga ona književnost koja opisuje život. Ja se družim sa ljudima da bih krao njihove osobine, rečenice.

Je li se neko od njih prepoznao?

– Bilo je onih koji su pitali jel’ to malo od mene preuzeto.

Bliži se 2019. koja bi bila Vaša poruka Bosancima i Hercegovcima?

– Svim mojim sugrađanima i svim mojim suvremenicima više od svega želim dvije stvari. Da se druže, da se više druže, ali stvarno druže. Da više razgovaraju jedan s drugim i brate da se smiju. Jer ono što nam je zaista prijeko potrebno to je obnova razgovora i druženje. Ali razgovora kao istinske razmjene između dvoje ljudi.

Primjetili ste da su se ljudi počeli osamostaljivati, udaljavati…

– Da, potpuno se osamostaljujemo. Kad smo “osuđeni” da provodimo vrijeme jedno sa drugim razmjenjujemo rečenice koje nas ninašta obavezuju i ništa ne znače, a razgovor je užasno važan. Friedrich Hölderlin (njemački pjesnik, op.a.)  ima jedan stih koji glasi: “Otkako smo razgovor”. Čovjek je razgovor.

Dakle, da zaključimo, potreban nam je razgovor.

– Tako je, moramo više razgovarati jedni sa drugima. To nam je potrebno kao hrana.