Braco Dimitrijević: Sarajevo je fantastičan temelj za umjetnike, moja veza sa njim je neraskidiva

Braco je sin čuvenog slikara Voje Dimitrijevića, prvi intervju dao je s pet godina, prvu izložbu imao s 10, a o njemu je kao o čudu od djeteta film snimio veliki reditelj Hajrudin Šiba Krvavac. Za svoj rad dobio je brojne nagrade, a i odlikovan je najvišim francuskim Ordenom za umjetnost

166

Braco Dimitrijević, Sarajlija s adresama u Parizu, New Yorku, Londonu, jedan je od najutjecajnijih umjetnika na svijetu. Njegova djela krase više od 80 muzeja širom svijeta, a među njima su čak i ona iz studentskih dana. Braco je jedan od pionira konceptualne umjetnosti, čovjek koji se druži s najpriznatijim likovnjacima, ali i umjetnicima poput Yoko Ono ili Micka Jaggera, a jako cijeni i poznanstva s konobarima u svim gradovima u kojima živi. Još kao dijete poznavao je Nobelovce Ivu Andrića i Sartra, a do danas ih je upoznao 14.

Braco je sin čuvenog slikara Voje Dimitrijevića, prvi intervju dao je s pet godina, prvu izložbu imao s 10, a o njemu je kao o čudu od djeteta film snimio veliki reditelj Hajrudin Šiba Krvavac. Za svoj rad dobio je brojne nagrade, a i odlikovan je najvišim francuskim Ordenom za umjetnost.

Godine 1968. izveo je umjetnost na ulice i uključio prolaznike u čin stvaranja. Ciklusom „Slučajni prolaznik“ zatekao je svijet, a njegova priča o dva slikara citirana je godinama kasnije. U junu ga čeka izložba u Italiji, u Milanu.

-Predstavit ću nove instalacije koje uključuju portrete Kafke, Maljevića. To je veliki prostor na dva sprata i izložba će trajati jedan mjesec – kaže Dimitrijević za magazin Visit BiH.

Prvu izložbu ste imali sa deset. Možete li se sjetiti koliko ih je bilo od tog perioda do danas- samostalnih i kolektivnih?

Pa oko 170 ih je bilo na pet kontinenata. Ne mogu se sjetiti koliko je bilo zemalja.

O Vama je film snimio Šiba Krvavac. Bili ste dijete, no, koliko se sjećate detalja sa snimanja. Kakav je Šiba bio?

Ja se detalja sa snimanja ne sjećam jer sam bio dijete, ali sjećam se kasnije projekcija. Igralo je to u kinima širom zemlje i sjećam se da je on imao izvanredan osjećaj za svjetlo, da je to bilo napravljeno na nivou najvećih holivudskih filmova. Taj film je radio reditelj vellikog talenta, koji je bio sličan Hičkokovom ili nekom od baš velikih rediteljskih imena, jer ti filmovi su karakteristični po odnosu svjetla i sjene, smjeni kadrova, širokih i krupnih…

U Vašem su društvu vrlo često nobelovci. S kim ste danas u dobrim odnosima, i koliko je u procesu likovnih putovanja za Vas bilo značajno poznavati takve ljude?

Danas najčešće od tih ljudi viđam Alfonsa koji je možda jedan od najvećih filmskih autora današnjice, dobitnik 10-12 Oscara. Ono što je najbitnije reći je da su ti ljudi zadržali jednostavnost. Poznavao sam ih i prije nego su dobili bilo kakve nagrade. Njihov primarni interes je nauka, a ne glama i karijera.

Upravo ta jednostavnost i Vas krasi. Da li je bilo lako ostati vjeran sebi sve ove godine?

Pa ili se rodite takvi, ili se ne rodite. I stav i odgajanje mojih roditelja je bio takav, i jednostavno je vodio ka tome da ostanemo svi skromni.

Danas se sve i svašta zove konceptualnom umjetnošću. Kako Vi to komentirate?

Mislim da je najveće priznanje umjetniku kada mu je rad i nakon više decenija aktuelan. Svaki umjetnički avangardni pokret 20. vijeka imao je prvu, drugu, treću generaciju, zatim post kubike, i neke varijante tog pokreta. Svaka umjetnost koja je ostavila traga ostavlja i bitniji uticaj.

Poznati ste po ciklusu “Slučajni prolaznik“. Traje li on još?

Da. Zapravo svaki moj ciklus traje i otvoren je, a radovi sa slučajnim prolaznikom ili instalacija sa slikama uvijek će se pojaviti kada je najprikladniji koncept za to.

Kamene stope Gavrila Principa koje su podijelile sudbinu grada Sarajeva s početka ratnih 90-ih, još nisu vraćene na svoje mjesto, ispred Muzeja Sarajeva. Autor ovog umjetničkog djela je Vaš otac, a govorilo se da ćete ih Vi rekonstruirati. Šta se dogodilo u međuvremenu?

Ja se nadam da ćemo taj veliki umjetnički rad, koji dosta govori o Sarajevu, o mogućnosti da se oko 50-e naprave ta stopala umjesto jednog socijalističkog spomenika, što prije raditi. Ideja postoji. Ja tu nemam nikakvu značajnu ulogu, samo ću rekonstruirati nešto što nije nikakav umjetnički čin, već ću kao Sarajlija i umjetnik pomoći da se gradu vrati jedan spomenik koji je vandaliziran. Dobio sam obećanje da će se to uskoro napraviti.

Živite na više svjetskih adresa, najviše u Parizu. Šta je ono što ljude najviše zanima o BiH, koja pitanja vam najčešće postavljaju. Zanima li ih više kulturno-historijsko blago ili nesretni ratovi koje smo imali?

Pa više ih zanima kulturno-historijsko blago.

Šta im preporučite da moraju posjetiti?

Boračko jezero alpskog tipa, da se spuste niz Neretvu do Počitelja i Mostara ili čak do Kravica. Obavezno da posjete Sarajevo i njegovu okolinu. Trebević je na dohvat ruke ponovo. Ima na pretek prijedloga. Uglavnom su vode tu, stalno teče, to ja vidim kao neku sliku i pejzaž planina koje stoje maltene kao neke skulpture, a između njih te rijeke koje mjere vrijeme svojim tijekom i tokom.

Planirate li se jednom skrasiti u Sarajevu?

Ja nisam nikada ni otišao bukvalno. Ne znam da li je to u suštini, ali ljudi poput mene nemaju tih nekih definitivnih situacija. Ja nisam nikada ni otišao.

Kako biste onda opisali vezu između Vas i Sarajeva, osim što je Vaš rodni grad, tu ste proveli djetinjstvo…

Za odrastanje ili kulturno formiranje jednog umjetnika jako je bitna ta prošlost koju Sarajevo ima. Mislim čak i na tu daleku. Kada vidiš taj Zemaljski muzej koji ima eksponate od neolita pa do Rima, pa kasnije razne tendencije, pa do bogumilskih stećaka… Ako imate oko i senzibilitet to jako razvija maštu. To je jedan fantastičan temelj ukoliko se mislite baviti umjetnošću. Tako da ostane kao jedna neraskidiva veza.

Gdje najčešće provodite vrijeme kada dođete u domovinu?

To su olimpijske planine Jahorina, Bjelašnica, u zadnje vrijeme i Trebević, kako radi žičara. Volim otići na Boračko jezero. Bosna stvarno pruža nevjerovatne pejzaže od alpskih do mediteranskih. Ta bjelina naših planina je nešto što me još fascinira, i pokušavam uvijek odvojiti neko vrijeme pa barem nekoliko dana da odem tamo.

Kada Vas ponovo možemo očekivati u Sarajevu?

Za koji mjesec.

Ljeta su obavezna u Sarajevu?

Da, naravno.